Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer za to na internet portalu nema prostora i zahtijeva bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.

U Jugoslaviji su svi bili zaposleni
Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, u periodu 1968 – 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su – odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima.

No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi “Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla”. Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2%, postojalo još bar 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica “političkog zapošljavanja”. Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti “tehnološki višak”, balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sistemima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali “prinudni godišnji” neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.

Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985 godine je čak 59,6% nezaposlenih bilo mlađe od 25! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.

U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta (“direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi”), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini – i mnogo veća nego u godinama prije krize.

Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više

Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.

No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka – dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u “švicarcima”. Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera – također u markama. A dug je bio denominiran – u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par nepar i bonova za gorivo – nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

Potkraj 1979, uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: “Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe.”

Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.
1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

Jugoslavija je, dakle, 1991. godinu dočekala s oko 20 milijardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio dug za 1.8 milijardi jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraća-nje ni kamata, a kamoli glavnice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je prethodilo nekoliko desetljeća izgradnje ekonomije čija je struktura bila takva da joj je opstanak zavisio baš od stalnog povećanja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije – nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

Grafikon prikazuje ukupni dug Jugoslavije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aproksimirati trend kretanja ukupnog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uvećavao za oko 17.6% svake godine u tom dvadesetgodišnjem periodu. Da se se taj tempo rasta nastavio i nakon 1980., ukupni dug bivše SFRJ bi danas iznosio nevjerojatnih 6 tisuća milijardi dolara. Ukupni godišnji bruto domaći proizvod (BDP) svih bivših jugoslovenskih republika danas iznosi ukupno oko 200 milijardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.

Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju
Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogledamo ukupan jugoslo-venski trgovinski deficit tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vidimo da on ubrzano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.

U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo… bez uspjeha.

Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokriven doznakama emigranata. Na primjer, ukupne doznake emigranata su 1971. iznosile 1.3 milijarde dolara, a 1972. 2.1 milijardu. Ipak, pri-ljev strane valute kroz kredite i doznake emigranata nije bio dovoljan da pokrije sav trgovinski deficit i spriječi odljev deviza iz Jugoslavije.

Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.

I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1988. godine, 16,4% BDP-a, 1989. 17,9%, i 1990. 20,2%. Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. U stvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma…. a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada (“kakva plata takva vrata”, “ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi”), “sive ekonomije”, rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sistema.

Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan “socijalističkoj braći” u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo – inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.

S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuri Đakoviću”, „Goši” i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ preko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio – čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara… ali ti brodovi su i danas “ponos jugoslavenske izvozne industrije”. Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion”, „nadzvučni avion”), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik “Orao”, zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.

Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijardi dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor “babe” Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.

Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih”. Međutim, taj umjetni rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela očekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.

U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, “izvoz” na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka. Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili – prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.

Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac – i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje. Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno “uništio proizvodnju”. Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima… Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.

Jugoslavija je gradila auto ceste, stanove, bolnice, pruge…
Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, međutim su sredstva preusmjerena u prugu Beograd – Bar, a auto cesta proglašena “nacionalističkom”. I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku… a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939!

Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz austro ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena…

Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.

Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je živjela poput Del Boy Trotera iz “Mućki”, od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je – socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.

Školstvo je također bilo upitne kvalitete, s izuzetkom par boljih tehničkih škola poput ETF-a (danas FER), PMF-a i strojarstva u Zagrebu. Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu.

» Smanji

U zemljama koje su prihvatile kapitalizam i međunarodnu globalnu konkurenciju, međunarodne koncepte upravljanja, državna poduzeća jednostavno svakodnevno gube bitku s daleko inovativnijim i sposobnijim zapadnim privatnim konkurentima. Izuzetak je Kina, gdje je samo 5 posto od 2000 kineskih poduzeća izlistanih na kineskoj burzi privatno,a ostalo su državna poduzeća koja se nastoje ponašati kao privatna ali to je neka druga “istočna priča” koju ćemo mi teško postići.

Državnim korporacijama i poduzećima nažalost u Hrvatskoj i Svijetu (gdje ona postoje) upravljaju političari, nesposobne vlade ili politički klijenti, a ne profesionalni menadžeri.

Općenito, pogotovo kod nas, političari teško prihvaćaju gubitak utjecaja na gospodarstvo, pa je stoga kod nas još uvijek prijenos upravljanja državnim poduzećima na profesionalne menedžere i timove zapravo svojevrsna utopija.

S druge strane poduzeća iz Silikonske doline u SAD-u, ali i mnogih malih “silikonskih dolina” u Europi, ne prestaju s rastom. Privatno poduzetništvo i privatna poduzeća iz razvijenih zemalja su se u ovoj velikoj krizi pokazala neusporedivo prilagodljivijim, fleksibilnijim i vitalnijim u ovoj globalnoj krizi.

Rast gospodarstva u našoj zemlji temeljen na državnim poduzećima je, dakle, u kontekstu globalnih i europskih trendova,neostvariv. Stoga je naša Vlada u krivu kada nastoji političkim pritiscima, političkim strategijama i vlastitim neznanjem “restrukturirati” posrnule državne gigante.

Stoga bi naša Vlada trebala provesti reforme u smislu pravne i poslovne stabilnosti (ono što se jednom dogovri ostaje kako je dogovoreno), smanjiti neproduktivnu javnu potrošnju i povećati porezne poticaje privatnim poduzećima i kućanstvima. Na taj način bi se u kratkom roku stvorile dugoročno održive pretpostavke rasta i ekonomske stabilnosti.

Potrebne su dakle radikalne promjene jer bez promjena u smjeru ekonomske politike čekaju nas godine i godine gospodarske stagnacije.

» Smanji

Što je brand?
Brand je simbol proizvoda ili usluge, koji kod postojećih ili potencijalnih potrošača podstiču percepciju „dodane vrijednosti“ koji daje taj proizvod ili usluga te ih navodi na kupnju (ili ponovnu kupnju) upravo tog branda, čak i usprkos razlikama u cijeni ili dostupnosti u odnosu na konkurentske brandove.

Što je branding?
Branding je mješavina umjetnosti i znanosti koja upravlja asocijacijama između branda i memorije u svijesti ciljnih potrošača. To uključuje fokusiranje resursa na selektiranje opipljivih i neopipljivih atributa radi postizanja atraktivnog, smislenog i obvezujućeg diferenciranja branda u odnosu na konkurente.

Zašto je branding potreban gradovima?
Preduvjet shvaćanju potrebe za brandingom gradova je razumijevanje grada kao proizvoda, ili još jasnije kao tvrtke koja nudi niz različitih proizvoda svojim potrošačima (kupci – potrošači jednog grada su: turisti, investitori, poduzetnici, događanja – „events“, talenti, studenti, mediji i svakako – njegovi građani). Razumijevanje grada kao proizvoda znači da grad ima i svoje konkurente (drugi bliži ili udaljeniji gradovi). Ipak konkurenti nekog grada nisu svi gradovi sličnih obilježja (veličine, položaja, BDP-a i sl.), već samo gradovi sličnog poslovnog modela, odnosno sličnog odabira ciljnih tržišta, sličnih troškova proizvodnje, prodajne cijene ili načina privlačenja potrošača.
Trendovi globalizacije, razvoj tehnologije i prometa uvjetuju intenziviranje i širenje potencijalnih gradova konkurenata izvan lokalnih i regionalnih okvira, na velik dio svijeta. Zbog toga su brojni talijanski gradovi izgubili svoj raison d’etre, jer se dio njihovih cluster-a industrije namještaja nije uspio othrvati naletu kineskih gradova u kojima je ta proizvodnja mnogo jeftinija. Istovremeno Alicante u Španjolskoj se bori sa „3S“ („sun, sea, sand“) destinacijama poput Antalye u Turskoj ili Pattaye na Tajlandu. Bordeaux vinska regija, sada ima oštre konkurente u južnoj Australiji i južnoafričkoj Cape regiji, a tradicionalne automobilske regije poput Detroita, Stuttgarta i Nagoye, osjećaju prijetnju Bratislave i Shanghai-a.
Dosad uvriježeno konkuriranje temeljem jeftinih zemljišta, nižih poreza ili ulaganja u infrastrukturu (za privlačenje investitora), odnosno oglašavanja (najčešće za privlačenje turista), više nije dovoljno da bi se zadržali i privukli željeni potrošači te time osigurao dugoročni razvoj grada i poboljšanje standarda njegovih ključnih potrošača – građana. Razlog tome leži u činjenici da se kod izbora poslovne lokacije, turističke destinacije, mjesta za studiranje ili život, sve više uz uobičajene (tzv. „tvrde“) faktore poput snage lokalnog tržišta, troškova, cijena ili klime, uzimaju u obzir i tzv. „meki“ faktori poput stila života, kulturnog nasljeđa i posebno imidža grada. Upravo na području tih „mekih“ faktora branding pruža mogućnosti iskorištavanja brojnih kvaliteta gradova koje predstavljaju vrijednosti tog grada i često se malo ili gotovo uopće ne koriste u cilju privlačenja većine skupina potrošača.
Branding gradova znači pronalaženje ili namjerno kreiranje, razvijanje i prezentaciju tih vrijednosti grada kroz odgovarajuće akcije u skladu s brandom („on-brand“ akcije), koje se sastoje od investicija, fizičkih i ekonomskih planova, programa atrakcija, događanja, promotivnog komuniciranja i drugog. Upravo zbog širine tih „on-brand“ akcija, branding gradova u 21-om stoljeću se ne promatra kao alternativna varijanta promocije na kraju strateškog planiranja razvoja grada, već se brand strategija koristi za usmjeravanje budućeg razvoja grada i njegove vrijednosne ponude potrošačima.

» Smanji

Prosječna profesionalna karijera, čini najmanje tri promijenjena radna mjesta u životu. Dani kada smo imali jedan posao za cijeli život su nestali.To nije posljedica radne etike zaposlenika nego tehnološkog napretka. Financijski sektor je trenutno najtraženiji širom svijeta, ali koja će područja biti najproduktivnija za 20 ili 30 godina?

1. Upravitelj zatvora za stare
Zbog velikih dostignuća u medicini i nauci stanovništvo doživljava i duboku starost. S te točke gledišta možemo predvidjeti da će se novi poslovi razvijati u pravcu industrije koja se brine o starijoj populacije.

Nova istraživanja potvrđuju da je u novije vrijeme više umirovljenika u zatvorima nego ikada prije. Kako broj uhićenih starijih osoba raste, pojavljuje se potreba za specijaliziranim zatvorom za starije osobe, s posebnim osobljem koje je obučeno za rad s njima.

2. Svemirski farmer
Farme izgrađene na krovovima zgrada kao i na drugim neobičnim mjestima su normalna pojava. Kako smo ušli u Novo doba, možda ćemo čak naići na planete čije je zemljiše puno minerala i koje će zadovoljiti naše potrebe. Svemirski farmer će možda biti zanimanje koje će odgovoriti na naše zahtjeve i možda doprinijeti kraju gladi u svijetu.

3. Fotokopirnica organa
Kako je nedavno tehnologija proizvela 3D fotokopirni aparat, koji proizvodi repliku u punom obliku. Na primjer, ako kopirate pištolj, njegova fotokopija će imati i sve unutrašnje dijelove koji omogućavaju da fotokopija prvobitnog pištolja funkcionira. Znanstvenici sada gledaju kako iskoristiti ovu tehnologiju za kopiranje organa.

4. Znanstvenici u područjima zaštite životnog okoliša
Znanstvenici trenutno rade na stvaranju energije ispod mora, iz vjetra. Radi se na automobilima na električni pogon koji će moći razvijati velike brzine kao i na avionima koji se napajaju solarnom energijom. Naučnici iz različitih stručnih područja se zajedno nalaze, surađuju i stvaraju nove ideje za stari problem.

5.Svemirski poslovi
Napredak u tehnologiji, informatici, zdravlju, psihologiji povećati će potražnju za ovim sektorom. Predviđen rast u svemirskoj industriji je masovan, od znanstvenika koji gledaju kako iskoristiti izvore energije iz svemira, do promatrača koji su spremni predvidjeti postoji li opasnost za planet, pa čak i planiranje odmora u svemiru nije tako daleko, piše internetski portal bizlife.rs.

» Smanji

U nastavku se razmatraju neki efekti golfa na poticaj razvoja kvalitetnog turističkog i prostornog razvoja Istre

• Razvoj golfa kao nove aktivnosti rekreacije obogaćuje doživljaje u sprezi sa razvojem gradskog/regionalnog turizma najviših kategorija. On potiče kvalitetniji turistički smještaj sa višim cijenama i znatnijim produljenjem sezone pošto se često kombinira s različitim vidovima turističkog odmora i aktivnosti.
• Multiplikativni efekti golfa prvenstveno se očituju u umrežavanju svih regionalnih i gradskih komplementarnih turističkih aktivnosti poput svih vrsta turističkih i ostalih usluga, proizvoda i ponude naselja i turističkih kompleksa u blizini golf igrališta, koji zajednički nude različite sadržaje zabavne, kulturne, gastronomske, rekreativne, izletničke i sl. naravi što povećava ukupnu gradsku i regionalnu vanpansionsku potrošnju.
• Golf traži dobru prometnu infrastrukturu poput autoceste i magistralne ceste, zračne luke te pomorske luke u bližem okruženju što čini elemente većeg atrakta za lakši, brži i sigurniji dolazak do željenog turističkog središta i golfskog igrališta. To pak znači bolji prostorni razvoj i prometnu povezanost kraja sa ostatkom regije, Europe i Svijeta. Suvremena i složenija prometna infrastruktura zahtjeva dodatnu loklanu radnu snagu i nove radne profile.
• Golf u regiji odnosno blizini gradskog središta generira veću potražnju i potrebu za kvalitetnijim urbanim razvojem naselja koja se nalaze u bližem okruženju golfskog igrališta. Prilika je to za boljim zahvatima na očuvanju kulturnih graditeljskih vrijednosti starih mediteranskih naselja. Razvija se snažnija prometna i komunalna infrastruktura, uređuje se mjesto s bogatijim objektima i zemljišna renta se u tim okolnostima višestruko podiže.
• Golf je i poticaj za očuvanje i unapređenje kulturnih i prirodnih krajobraznih vrijednosti integrirajući ih u sustav golfskog igrališta s prijelazima u širi, kontaktni okoliš. Potencijali su to da se ciljanim dizajnom i usmjerenom njegom razvijaju suvremeni krajobrazi iznimnih vrijednosti s karakteristikama naslijeđa datog podneblja.
• Stara i očuvana naselja u bližem i daljem okruženju su predmet atrakta za alokaciju golfskih igrališta. Integrirajući se u mrežu golferskih ruta dobijaju ekonomski i socijalni impuls razvoja. Golferska klijentela otvara potrebu organiziranja posjeta i potrošnje kroz razne vidove aktivnosti u posebnim kulturnim ambijentima starih mediteranskih, ruralnih naselja a ona se mogu transformirati u kvalitetnu urbanu sredinu.
• Realizacijom golf igrališta ostvaruje se : potreba otvaranja novih radnih mjesta, novih zanata, specijalizacija (greenkeeper, mehaničari, vrtlari, i sl.). U prosjeku je potrebno zaposliti u stalnom radnom odnosu 30 – 40 ljudi (sa VSS 6-8 ljudi, SSS 12-15 ljudi i SSS-VKV 12 – 17), od direktora, prodaje i marketinga do voditelja financijskih službi i tehničkog osoblja za održavanja te do recepcije, prijema, administracije i računovodstva, ugostiteljstva, trgovine, osoblja na održavanju golfskog igrališta, tehnike i vozila.

Evo toliko o ekonomici golf igrališta. Zaštita okoliša je drugo pitanje vezano uz ovakve projekte.

» Smanji

1. Prisutnost i transparentnost proizvoda/usluga (brandova) na društvenim mrežama nikada nije bila važnija. U 2013. čak i najmanja pogreška sa vašim brandom učiniti će veliku štetu marki kroz odnose s javnošću i brzinu kojom kolaju informacije u medijima i društvenim mrežama.

2. Društvene mreže zaista omogućuju provjeru lojalnosti brandu. U 2013. će taj trend biti značajno izražen.

3. Tehnologija će i nadalje obilježiti 2013. sa svojom ubrzanošću, fleksibilnošću i povezanošću. Mobilna telefonija, mobilna prisutnost na društvenim mrežama dodatno će razgranati komunikaciju o našem brandu putem društvenih mreža i drugih medija. Brandovi se moraju prilagoditi stalnim komunikacijskim promjenama.

4. U 2013., prednost će imati brandovi oko kojih se može izgraditi i osmisliti „zanimljiva“ priča koja će poticati na stvaranje pojačane komunikacije i razmjene iskustava između potrošača i potencijalnih korisnika.

5. Vizualizacija, posebni efekti, šaljivi sadržaji koji upućuju na naš brand biti će nositelji marketinških kampanja u 2013.

6. Potrošači će tijekom 2013. pojačati svoja očekivanja u odnosu na brandove/proizvode/usluge i to u pogledu Društveno odgovornog poslovanja, Zaštite okoliša i Ekonomskog blagostanja. Trvtke koje udovoljavaju tim standardima tijekom 2013. naći će se sa svojim proizvodima/uslugama odnosno brandovima u vrhu izbora potrošača.

7. Konukurencija je sve jača i osebujnija. Dodatne napore potrebno je uložiti u prikupljanje podataka o brandovima, o konkurenciji, o tržištu, navikama kupaca, ponovljenim kupnjama, lojalnosti. Svako informatičko podatkovno unapređenje i stvaranje novih baza podataka ojačati će konkurentnost branda odnosno kompanije tijekom 2013.

8. Analiziranje podataka biti će ključno za procjenu isplativosti pojedinog branda i definiranje strategije nastupa tijekom 2013.

» Smanji

DRUŠTVENE MREŽE – ISPLATI LI SE ULAGATI ? – preuzeto sa interneta
Isplati li se ulagati u društvene mreže je pitanje od kojeg su mnogi bježali u strahu od odgovora. SocialBakers su na konferenciji Engage 2012 pokazali: više ulaganja u društvene medije donosi viši povrat uloženog vlastitog kapitala (ROE – return on equity).
SocialBakers, je tvrtka koja stoji iza popularnog analitičkog alata za društvene mreže (čiji je Netokracija partner), objavila je brojke koje prije svega nepobitno dokazuju da veći angažman vodi k većem dometu na društvenim mrežama, što je u direktnoj korelaciji s rastom korisnika koji plaćaju uslugu ili proizvod. Sa jako malim angažmanom od 0.01 posto (u što su uključeni statusi, postovi, video, fotografije itd.), može se doseći 10 posto Facebookovih korisnika. Samo je pitanje odabira prave strategije koja će fanove uključiti u interakciju s brendom, što znači automatsko kapilarno širenje informacija o poslovanju unutar mreža.

Prema provedenom istraživanju brendovi danas ‘postaju’ u prosjeku 35 puta mjesečno (dok su u 2011 postali 7 puta mjesečno), ‘lajkanje’ je od 2009. skočilo sa pet na 37 po korisniku, a tvrtke ‘postaju’ pet puta više nego prošle godine.
50% dosega posta odvijase u prvih 30 minuta nakon što je post objavljen, a idućih 50% u narednih sedam sati. Ako se komunikacija ne održava, doseg prirodno pada.
Najbolji postovi za angažiranje fanova su fotografije! Kako kažu SocialBakers, na njih otpada čak 85 posto najpopularnijih postova. Ukupno su fotografije čak 53 posto od ukupnog broja neplaćenih postova (21 posto su linkovi, update su 15 posto) te generiraju najviše komentara, lajkova i dijeljenja s drugim korisnicima. Dakle, se povećanje dvostrane komunikacije s korisnicima, odnosno fanovima na Facebooku, fotografije su dobra strategija.
 
U nekim industrijama komunikacija s fanovima je lakša nego u drugima. Istraživanje SocialBakersa je pokazalo kako automobilska industrija dominira na ljestvicama, nakon čega slijedi moda, ljepota, potrošačka roba kratkog ciklusa te zrakoplovne kompanije. U zadnja tri mjeseca, najbolju kampanju po angažmanu fanova je imao The Rolls Royce! Na toj stranici su CM-ovi postavili fanovima pitanje jesu li negdje na cestama ugledali jednog od tri automobila Phantom Drophead Coupé. Slika uz pitanje je dosegla otprilike 174 117 korisnika (stranica ima 580 tisuća fanova).

» Smanji

U Svijetu pa tako i kod nas primjetna je nezaustavljiva integracija i prodiranje ICT tehnologije u sve industrije, gospodarske grane, u medicinu, biologiju, genetiku, poljoprivredu, prehrambenu industriju, školstvo, zdravstvo, energetiku, ali i generalno u svakodnevni život. To znači da će definitivno doći do promjene svijeta kakvog sada poznajemo. Tko bolje i na vrijeme shvati nadolazeće promjene i prilagodi im se, imati će veće šanse za uspjeh, Budućnost zahtijeva inovaciju. Društveno poslovanje predstavlja upravu tu marketinško tehnološku inovaciju, odnosno pomak kompanija od same prisutnosti na društvenim platformama prema strateškom uključivanju u konverzacije na društvenim mrežama pravac je u kojem se kreću vodeće globalne kompanije.

Naime, globalna studija Ketchuma i FedExa o trendovima u komunikaciji putem društvenih mreža pokazala je da se radi o angažmanu koji cilja na podršku poslovnim ciljevima, njegovanju naklonosti potrošača prema brendu i stvaranju dodane vrijednosti.(preuzeto Lider , 2012.)

Anketa provedena u suradnji s preko 50 direktora marketinga i korporativnih komunikacija američkih i međunarodnih kompanija pokazala je kako kompanije vjeruju u učinkovitost društvenih medija u izgradnji odnosa s potrošačima (51 posto), općom javnosti (52 posto) i partnerima i dobavljačima (40 posto). Pored njih, kompanije sve više vremena i pažnje ulažu u izgradnju odnosa s vlastitim zaposlenicima putem vanjskih društvenih platformi i uz poboljšanu društvenu funkcionalnost vlastitih platformi poput intraneta. (preuzeto Lider , 2012.)
Više od polovice kompanija koje su sudjelovale u istraživanju (64 posto) izjavilo je kako su se struktura i uloge unutar odjela marketinga, odnosa s javnošću i ljudskih resursa znatno promijenile kao posljedica društvenog poslovanja. Značajna uloga u evoluciji društvenog poslovanja može se pripisati i rukovodećem kadru kompanija, koji je shvatio kako su društveni mediji neophodna komponenta za poslovni uspjeh. (preuzeto Lider , 2012.)

Većina kompanija (80 posto) redovito provodi neki oblik mjerenja uspjeha svojih aktivnosti na društvenim medijima, ali se i suočava s izazovima prilikom mjerenja dosega eksternih javnosti. U traženju načina kako izmjeriti povrat investicije u društvene medije, 84 posto kompanija fokusira se na podatke o angažmanu ciljanih javnosti na društvenim mrežama, 69 posto ih prati broj prikaza željenih poruka, 53 posto analizira utjecaj koji su ostvarili, dok ih 51 posto procjenjuje tonalitet poruka i povratnih informacija od svojih ciljanih javnosti. (preuzeto Lider , 2012.)

» Smanji

Knjigu “Ponašanje korisnika javnih komunalnih usluga” autora Dragutina Gutića i Marka Palijage treba sagledati kao nadasve zanimljivo djelo iz općenitog područja ponašanja potrošača i iz užeg područja ponašanja korisnika komunalnih usluga.
Autori započinju tekst uvodnim temama o marketingu te poslije logično nastavljaju i definiraju pojam, sadržaj i značenja ponašanja korisnika javnih komunalnih usluga Kroz cijeli tekst se može zamijetiti predanost autora izučavanju ponašanja potrošača s naglaskom na uslužnu djelatnost. Usluge čine dominantan dio svih razvijenijih gospodarstava i razumljiva je fokusiranost autora na ponašanje korisnika usluga općenito pa tako i važnog dijela uslužne djelatnosti – komunalnih javnih usluga. Autori na zanimljiv i poučan način sagledavaju čimbenike ponašanja i proces odlučivanja te na originalan način ukazuju na važnost i načine istraživanja ponašanja korisnika usluga.
Tekst zbog pohvalnog stila pisanja nije prezahtjevan za čitanje a što – uz stil pisanja – omogućuje i korištena uvriježena terminologija iz područja marketinga. Samo razumijevanje teksta je umnogome olakšano zbog brojnih prikladnih primjera koje su autori naveli i objasnili.
Važnost ove knjige se ogleda i u tome što su komunalne usluge pa tako i poduzeća koja ih pružaju pod određenom kontrolom lokalnih samouprava te na određeni način i potvrda uspješnosti rada lokalne samouprave. „Komunalna“ poduzeća trebaju imati održivi razvoj a korisnici javnih komunalnih usluga trebaju biti trajno zadovoljni (uz sve veća njihova očekivanja) a sve to u uvjetima ograničenih resursa. Upravo u određivanju načina ostvarivanja ovih – u svojoj biti marketinških ciljeva – može pomoći ovo zanimljivo i originalno djelo. Odgovarajuća spoznaja o ponašanju korisnika komunalnih javnih usluga može pomoći u izgradnji dugoročnih odnosa između pružatelja („komunalna“ poduzeća) i korisnika što u konačnici pomaže i u ostvarivanju misije lokalnih samouprava.
Knjiga ukazuje na važnost marketinga kao filozofije poslovanja te u okviru toga i na važnost ponašanja potrošača/korisnika te samim time doprinosi i teorijskom izučavanju i unaprjeđenju marketinga kao znanstvenog područja.
Prof. dr. sc. Tihomir Vranešević, 18. svibanj 2012. godine
Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

» Smanji

TRENDOVI KOJI BI TREBALI OBILJEŽITI POTROŠNJU U NAREDNIM GODINAMA

Recesija u 2012 koaj će se produžiti na 2013, godinu a možda i dulje uvjetuje marketinškim stručnjacima nove uvjete tržišnog poslovanja. Vrlo je vjerojatno da će poduzeća tražiti nove načine plasmana i ušteda na tržištu pogotovo u sferi pakiranja proizvoda u manje i pristupačnije ambalaže, rebranding proizvoda u smislu snižavanja prosječnih i jediničnih cijena, povećanje trgovačkih marži i sl. recesija je iznjedrila i sofisticiranije potrošače koji su usmjereni na pronalaženje jeftinijih načina kupovine i konzumacije. Marketinški stručnjaci trebaju promišljati o novim kreativnim strategijama kako i na koji način omogućiti kupcima nove načine ušteda, da li putem kupona, popusta, rabata, u svakom slučaju unapređenje prodaje dobiti će na velikom značaju u narednim godinama.

Suočeni sa novim trendovima u životnom stilu, uči više, štedi, ne jedi previše, bavi se sportom, trči, nemoj pušiti, potrošači će tražiti načine kako konzumirati određene proizvode u manjem obimu. Manja konzumacija čokolade može značiti kvalitetnija konzumacija po višoj cijeni. Luksuz će se kupovati u malim pakiranjima. Sve dodatne usluge konzumirati će se u manje vremena, tako je možda za očekivati da će prosječna masaža ili tretman u kozmetičkom salonu sa 1 sata na traženje potrošača pasti na 30 minuta što će zahtijevati određene procesne prilagodbe.

Uz veliki rast nezaposlenosti, nove e-generacije koje dolaze na tržište rada spremnije su nego ikada uloviti se vlastite poduzetničke inicijative. Marketinški stručnjaci prema toj novoj generaciji trebaju usmjeriti maksimalan napor u komunikaciji putem društvenih mreža i mobilnih medija. Nove generacije više su samosvjesne, više vode računa o društvenoj dobrobiti, hiper su senzibilne na društvena zbivanja i zaštitu okoliša. To su sve iz temelja mijenja odnos marketingaša do potrošača kako u promociji i komunikaciji tako i u samom proizvodnom ponašanju od načina zapošljavanja do porijekla proizvoda.

Kućanstva diljem svijeta ponašaju se štedljivije. Trend je nova preraspodjela hrane u kućanstvu. Manje potrošnje uz manje bacanja hrane i namirnica. Raste svijest o poljoprivredi kao okosnici gospodarstva svake zemlje i okosnici zdravijeg načina prehrane i života. Razvijati će se nove zelenije prakse konzumacije hrane uz izbjegavanje klasičnih fast food i sličnih prehrana.Domaći proizvodi, autohtoni proizvodi dobiti će na vrijednosti i prepoznatljivosti. Spoj domaćih tradicijskih vrijednosti, ekologije i loklanih običaja biti će okosnica novih turističkih strategija brojnih zemalja.

Posljednjih godina a i narednih raste broj muškaraca i žena samaca sa nešto većim prihodima uz smanjenje interesa za stvaranje obitelji, što podrazumijeva drugačiju potrošnju, konzumaciju drugačijih proizvoda i traženje novih vrsta usluga, osobito u turizmu i welnessu.

Tehnologija u kućanstvima i poslovnom svijetu neminovno će i dalje biti u uzlaznom trendu razvoja i primjene. Zasloni na dodir, društvene mreže, interakcija sa sudionicima diljem globaliziranog svijeta, globalizacija tehnologije i informacija, sve su to trendovi koji će obilježiti i iz korijena mijenjati način potrošnje kod potrošača, načine kupovine, konzumacije i promišljanja. Stoga marketeri već danas trebaju te trendove uzeti u obzir i svoje proizvode, usluge i način njihovog komuniciranja početi već danas mijenjati i prilagođavati.

» Smanji

U godini pred nama prodajni modeli i komunikacija sa kupcima dostići će nove vidove interakcije i integracije. Osnovni argument koji potkrijepljuje takvo mišljenje jeste da su današnji kupci sve više on-line. Različiti gadgeti tipa nov egeneracije mobilnih uređaja ili tableti omogućili su još brže surfanje beskonačnom mrežom i još bolju i bržu komunikaciju putem, društvenih mreža. Trend korištenja društvenih mreža za komunikaciju i razmjenu ključnih informacija obilježiti će i nadolazeću 2012. Vremenski ograničene ponude odnosno kupnje i dalje će pratiti trend rasta, s time da postoji tendencija spajanja ograničenih kupnji i facebook članstva. Za kupce je danas dobra kupnja, kupnja za malo novaca postala „cool“ stvar. Potraga za povoljnim ponudama postala je svakodnevnica. Novi ali i stari brandovi trebati će se prilagoditi novim uvjetimakupnje i zahtjevima sve internet angažiranijim kupcima i generacijama. U novim ekonomskim uvjetima i gospodarskoj recesiji kupci će u 2012. davati prednost jeftinijim ponudama. Drugi smjer može biti stvaranje potencijalnih baza kupaca povezanih sa društvenim mrežama uz stalno podsjećanje članova određenih mreža ili prijatelja na nove, povoljne uvjete prodaje odnosno kupnje. Pored toga, apel na sigurnost kupnje biti će i dalje važan u povećanju mobilnosti proizvoda i usluga tijekom 2012. Brzi pristup proizvodima, brza distribucija istih, brza informacija, brzi komentari, sve su to trendovi koji će u narednim godinama, počev od 2012. sve više opterećivati marketingaše.

» Smanji

Da li je vrijeme za „državne tvornice“?

Prema broju nezaposlenih soba u samom smo vrhu Europe. Ispred nas su Španjolska i Grčka sa 23 % odnosno Grčka sa 19,2 %. Iza njih slijedi Hrvatska sa visokih 18,7 %. U posljednje tri godine broj nezaposlenih mladih osoba drastično je porastao u našoj zemlji pa je tako stopa nezaposlenih mladih osoba do 25 godina starosti iz 2008. godine sa 28,5 % u 2011. godini dostigla 40 % . Dakle, 40 % mladih osoba do 25 godina u našoj zemlji ne radi i ne vidi perspektivu za zapošljavanjem. Nije bolje niti u zemljama EU. I tamo broj mladih osoba koje ne rade raste. Prema podacima iza Hrvatske je Slovačka sa 35,1 %, pa Portugal sa 30,7 % te Italija sa 30,7 %. Grčka je predvodnik sa punih 47 % nezaposlenih mladih osoba. Sve lošiji trend zapošljavanja mladih treba zabrinuti svaku ozbiljnu Vladu. U 2011. 200 miljuna ljudi u Svijetu nije radilo, a od toga 75 milijuna nezaposlenih bilo jhe u dobi od 15 do 24 godine. Trenutno su u Svijetu 3 puta veći izgledi da mladi čovjek ostane nezaposlen nego li odrasle osobe. Na svjetskoj razini, stopa nezaposlenosti mladih dostigla je gotovo 13 %. 55 milijuna nezaposlenih više je u Svijetu nego li 2008. godine.

Da li vrijeme neoliberalizma polako prolazi?. Nove Vlade trebaju razmišljati o otvaranju novih radnih mjesta i o što hitnijem zapošljavanju posebno mlađe populacije. Nemiri su pred vratima. Nova nesigurnost također. Pa, zar se svatko od nas nije zapitao gdje će to raditi naša djeca. Možda je vrijeme da zaustavimo brze tehnološke promjene. Možda je vrijeme da priznamo kako napredna tehnologija već dugi niz godina zatvra proizvodna radna mjesta. Možda bi trebali otvoriti debate i diskusije o dirigiranom budućemtehnološkom razvoju. Možda dolazi vrijeme „državnih tvornica“. Vlade trebaju zaposliti svoje stanovništvo. Zaposleno stanovništvo može barem u nekoj mjeri podmirivati svoje potrebe. Vrijeme će svakako pokazati da li je potrebno odmaknuti se od sadašnjih postulata društva, od sadašnjih bankarskih lobija i ucjena, možda je zaista vrijeme da Vlade same preuzmu stvar u svoje ruke. Možda je vrijeme državnih tvornica…..i planske ekonomije…..

» Smanji

Do prije nekoliko godina online trgovina bila je nedovoljno prihvaćena. Realno se tada još pretpostavljalo da će je biti ali nitko nije sa sigurnošću mogao predvidjeti njezin zamah. Procjene o rastu on line shopinga zasnovale su se na tezama da su ljudi nepovjerljivi prema Internet trgovini te da je online shopping nesiguran. Kako su se financijski softveri razvijali ljudi su počeli biti povjerljiviji a cijene dostave su smanjivale te je on line trgovina je ubrzano narasla do neočekivanih razmjera. Optimistični stručnjaci danas tvrde da će zapravo online trgovina doslovno pomesti uobičajenu fizičku trgovinu. Prošle je godine, 2010. virtualno tržište trgovine bilo u Europi teško preko 200 milijardi dolara (Adverblog, 2011.) što ej oko 6 % ukupne svjetske trgovine. Čak 40 % europskih potrošača kupuje on-line a najviše ih dolazi iz Engleske, Njemačke i Francuske. Koji su osnovni razlozi tome ? Prvi razlog sigurno je tehnologija. Naime rast društvenih mreža i kupovina pametnih telefona ubrzala je internetske komunikacije i razmjene informacija. Pametni telefoni između ostalog omogućavaju i nizove različitih kupovina osobito programskih rješenja. U slijedećih 5 godina kupovina putem pametnih tehnologija dodatno će ubrzati online trgovačke procese. Drugi je razlog, rast povjerenja u online trgovinu. Naime, broj krađa kreditnih kartica i malverzacija u trgovini u znatnom je padu, a dodatno, pametni telefoni i manje su izloženi različitim malicioznim virusnim rješenjima. Online shoping tako je prilika za mnoge male kompanije. Online shoping je i zabavna. Kupci kupuju od kuće, proučavaju različita rješenja, uspoređuju cijene i na kraju nemoraju nigdje putovati po traženu stvar. On line shoping u prednosti je i u poslijeprodajnom komuniciranju. Zamislimo koliko je lakše kupcima komunicirati putem mailova ili društvenih mreža i to bez obzira na udaljenosti. Budućnost online shopinga leži u korištenju društvenih mreža. Facebook i ostale mreže idealne su za ciljanje kupaca a otvaraju niz mogućnosti i presonalizacija. Virtualna trgovina odlična je prilika i za rješavanje zaliha. Ponudom preko Twittera ili Facebooka ciljamo velika tržišta i u jako kratkom roku moguće je prodati velike količine roba. Zato, online trgovci naprijed. Budućnost je u virtualnoj trgovini.

» Smanji

Sve je više ljudi, poduzeća, udruga, organizacija koje svoje poslove obavljaju na digitalni odnosno on line načina sve manje na tradicionalan papirnati način. U usporedbi sa desetak godina unatrag danas smo suočeni sa novim trendom. Jednostavno sve je veća većina ljudi koja želi i može obavljati svoje uobičajene poslove i kupnje na digitalni ili virtualan način. Oni to vole obavljati više nego li se izlagati redovima čekanja, gužvama, nepotrebnim gubitkom dragocjenog vremena, neželjenim časkanjem i komunikacijom. Dakle, imamo ljude a sve više i tvrtke koje preferiraju komunicirati on line, kupovati i naručivati različite proizvode ili usluge digitalnim putem, jer je to jednostavnije, samostalnije i ugodnije. To što ljudi obavljaju svakodnevne poslove, kupovine, plaćanje računa samostalno, jer im to olakšava stvari čini ih digitalno neovisnima te im pruža mogućnost samokontrole. Sjetimo se samo koliko smo puta kupili nepotrebnui stvar jer nam je bilo neugodno do upornog i uvjerljivog prodavača. Sada, kada tražimo određenu pomoć želimo samo točan odgovor na naš problem, ne želimo „obučenog“ prodavača koji će nas zasuti tisućama informacija i na kraju uvjeriti nas u kupnju u koju nismo sigurni. Dakle, stvaraju se potpuno novi digitalni kupci, kupci koji izbjegavaju direktnu ili osobnu prodaju, kupci koji izbjegavaju direktnu komunikaciju 1 na 1. Takvi novi kupci samostalno prikupljaju informacije o proizvodima i uslugama, komuniciraju sa našim konkurentima, prikupljaju informacije i ponude, traže supstitute, uspoređuju više ponuda te ih potpuno sami, unutar vlastitog digitalnog svijeta, magičnim klikom potvrđuju kupuju. Takva virtualna ponašanja uvelike će utjecati i već utječu na klasične trgovine, postojanje klasičnih trgovačkih putnika, uopće moguće je da dugoročno potpuno isključe osobnu prodaju na klasičan „fizički“ način. Konačno, danas samostalno vršimo rezervacije letova, samostalno plaćamo svoje račune, samostalno kupujemo kartu za kazalište, komuniciramo sa bilo kojim dijelom svijeta kada god to želimo, dakle za sve do prije desetak godina trebali smo nečiju asistenciju, trebali smo nekog posrednika ili agenciju danas to činimo sami. Nova digitalna era ponašanja u kupnji donosi nam velike promjene ne samo u načinu komunikacije sa kupcima već i u tradicionalnim instrumentima marketinga. Nužno je iz temelja mijenjati marketinšku koncepciju i pomaknuti se iz tradicionalnog marketinga u marketing 3.0., digitalno marketinško okruženje i digitalne integrirane komunikacije. Potrebno je pomaknuti se iz fizičkog u virtualno okruženje. Virtualni marketing razlikuje se naravno od konvencionalnih pristupa no sudeći po njegovom ubrzanom prodoru i primjeni on trenutno donosi nova pravila tržišne marketinške igre. Tako se prema podacima tvrtke Mobitrove do 2015. godine očekuje povećanje mobilnog oglašavanja za 6 puta kada bi trebao dosegnuti vrijednosti od oko 56 milijardi dolara. U najskorijoj budućnosti, dakle unutar 10 godina, mobilne komunikacije, virtualni marketing i marketing putem društvenih mreža najvjerojatnije će zamijeniti većinu tradicionalnih marketinških alata. Društvene mreže omogućuju upravo tvrdnju sa početka ovog teksta, direktnu komunikaciju, dijeljenje informacija, samoinicijativu u kupnji, dakle donose novi profil digitalnih kupaca. Digitalni kupci čine budućnost, tradicionalni kupci i prodavači pojave su koje izumiru….

» Smanji

REGIONALNI ZAŠTIĆENI PROIZVOD SE NE STVARA ON SE PREPOZNAJE

Naši istarski zaštićeni proizvodi su boškarin, istarski pršut, istarska malvazija, istarski sir, istarsko maslinovo ulje, slani sardoni, istarska rakija…Nažalost nisu, osim istarskog pršuta niti jedan od spomenutih prepoznatljivih istarskih proizvoda nije trenutno registriran. Istarski pršut je zapravo i postao prvi autohtoni poljoprivredno-prehrambeni proizvod uopće koji je u Hrvatskoj zaštićen oznakom izvornosti prema standardima Europske unije. Glavni ciljevi zaštite proizvoda jesu zaštita imena proizvoda od zoluporabe i imitacija te pomoć potrošačima pri odabiru specifičnih proizvoda u smislu njihovog porijekla i kvalitete. Zaštićeni proizvodi mogu utjecati i utječu na gospodarski razvoj pojedinih regija. Oni mogu postati nositelji prepoznatljivosti neke regije, nositelji njezinog identiteta a nastavno tome i brandiranja neke regije. Šireći prepoznatljivost regionalnih autohtonih proizvoda stvara se baza za povećani interes za njima i niz gospodarsko-poslovnih efekata kroz njihovu proizvodnju i komercijalizaciju.Zaštićeni proizvodi se ne stvaraju, oni se prepoznaju a ključno je kod njih utvrditi njihovu autentičnost i tržišnu isplativost. Trenutno su u Hrvatskoj zaštićeni proizvodi lički krumpir, poljički soparnik, meso zagorskog purana, dalmatinsko maslinovo ulje, varaždinski kupus i istarski pršut. U Istri prostora za zaštitu ima mnogo. Upravo su autohtoni proizvodi dio istarskog identiteta i tradicije. Njihovom zaštitom i prepoznavanjem moguće je na regionalnom nivou stvoriti prepoznatljive brandove koji mogu i trebaju biti nositelj prepoznatljivosti cijele naše regije. Važno je istaknuti da na tržištu EU gdje ćemo i mi brzo participirati kao stalna članica postoji više od 1000 prepoznatljivih, zaštićenih autohtonih proizvoda koji ne samo da su prepoznatljivi te da pozitivno utječu na identitet i imidž europskih regija već su i značajan gospodarski oslonac i temelj razvoja poljoprivrednih sustava u tim zemljama. Stoga je važno prepoznati, zaštititi i brandirati naše istarske proizvode jer ako to mi ne učinimo učiniti će netko drugi…

» Smanji

Globalizacija, internacionalizacija i regionalizacija ukupnog svjetskog gospodarstva učinile su poticanje izravnih ulaganja veoma zanimljivim i važnim ne samo vladama već i gradskim upravama

Razvijene su zemlje odmah prepoznale koristi od izravnih inozemnih ulaganja (FDI) te ih smatraju važnim kanalom za aktiviranje vlastitih investicijskih potencijala neophodnih za razvitak gospodarstva.

U tom smislu i gradovi su u okviru vlastitih strategija razvoja počeli smišljati načine kako privući inozemna izravna ulaganja, stvaranjem povoljnih uvjeta poslovanja koji će biti privlačni i poticajni za strane investitore.

POTICANJE DIREKTNIH STRANIH ULAGANJA U HRVATSKIM GRADOVIMA

1. ODKUDA INTERES ZA FDI NA LOKALNOM NIVOU ?

Jačanjem globalne konkurencije osobito među svjetskim gradovima, natjecanjem za ograničena financijska sredstva, sve se više povećava interes za inozemnim izravnim ulaganjima kao jednim od vrlo efikasnih instrumenata za:
• povećanje efikasnosti domaćih lokalnih poduzeća,
• prenošenje novih znanja i tehnologija na lokalni nivo,
• razvoj i usvajanje novih tehnika upravljanja od strane lokalne zajednice.

2. ŠTO SU INOZEMNE STRANE INVESTICIJE ILI DIREKTNE STRANE INVESTICIJE – FDI (Forgein Direct Investment)

Inozemne direktne investicije tako su katalizator povećanja konkurentnosti lokalnog gradskog gospodarstva i hvatanja koraka sa drugim razvijenim gradskim ekonomijama.

Prema definiciji Međunarodnom monetarnog fonda (Babić, Pufnik, Stučka, 2001.) inozemno izravno ulaganje (FDI) je kada ulagač, nerezident, dođe u posjed 10% ili više postotaka vlasničkog udjela gospodarskog subjekta rezidenta .

Na lokalnoj razini svaki ulagač-investitor koji dolazi izvan granica grada predstavlja direktno strano ulaganje za tu lokalnu zajednicu.

3. VRSTE FDI-ija KOJE SU INTERESANTNE ZA LOKALNE ZAJEDNICE

Inozemna izravna ulaganje se dijele na dvije vrste (Julius, 1991.) :
1) FDI koji stvaraju nove proizvodne kapacitete, nazivaju se «greenfield» investicije (zemljište+infrastruktura obično daje lokalna zajednica) i
2) Kupnju već postojećih proizvodnih kapaciteta, većinskih upravljačkih udjela u poduzećima i preuzimanje kontrole u njima nazivaju se «mergers / acquisitions» investicije, «brownfield» investicije ili jednostavnije «takeover» investicije .

4. ZAŠTO ULAGAČI-INVESTITORI ŽELE ULAGATI U GRADOVE ?

Motivi za strane ulagače jesu;
O – ownership advantages , odnosno postojanje vlasničke prednosti zbog posjedovanja specifične (neopipljive) imovine;
L – location, prednost lokacije u geografskom i ekonomskom smislu i
I – internalization, kada je korist od pokretanja vlastite proizvodnje veća od koristi što bi ih donosila prodaja licence ili čisti uvozno/izvozni posao.

5. RAZLOZI PRIMANJA INOZEMNIH IZRAVNIH ULAGANJA NA NIVOU LOKALNIH ZAJEDNICA – GRADOVA

1. Porast stanja inozemnih izravnih ulaganja pozitivno utječe na gospodarski rast, i jačanje BDP-a
(takav utjecaj jače izražen u zemljama pa tako i gradovima u kojima su institucije učinkovitije u zaštiti prava vlasništva, te u onima u kojima je birokracija djelotvornija, čime potpomaže donošenje investicijskih odluka i olakšava prihvaćanje stranih tehnologija).

2. Prelijevanje novih znanja i jačanje gradskih institucija:
(ako je strano poduzeće tehnološki naprednije u odnosu na domaće gradsko poduzeće tada će međudjelovanje stranih tehničara, konzultanata, menedžera s domaćim kadrovima dovesti zasigurno do prelijevanja znanja)

3. Pozitivna prelijevanja od direktnih stranih ulaganja u gradove povezana su i s razvojem novih inputa koji zatim postaju dostupni i ostalim domaćim proizvođačima.

4. Pozitivni utjecaji FDI-ja kreću se i u rasponu otvaranja novih gradskih radnih mjesta, a samim time i prijenosa tehnologije, upravljačkih vještina i znanja

5. I na kraju svaki ulaz FDI-ija trebao bi se odraziti i na povećanje prihoda gradskih proračuna kroz oporezivanje dobiti različitih bilo multinacionalnih ili internacionalnih kompanija.

6. ŠTO GRADOVI TREBAJU ISPUNITI DA BI MOGLI PRIVUČI STRANE INVESTITORE ?

Ono što gradovi trebaju ispuniti vidi se kroz određene preduvjete bez kojih nema stranih investicija a to su (Graham 1995., Moran 1998.):

a) Politička i ekonomska stabilnost – dugoročno orijentirani kapital, odnosno ulaganje koje pozitivno može djelovati i na razvitak zemlje domaćina, nikad ne dolazi u ekonomski nestabilna i politički turbulentna područja. Politička i ekonomska nestabilnost najčešće privlači spekulativni i «prljavi» kapital koji, zbog povećanog rizika, očekuje visoke zarade u kratkom roku.

b) Poslovno okruženje – bez povoljnog okruženja koje pruža uvjete za profitabilno poslovanje zasigurno nema stranih investicija. Za uspješan program promocije stranih investicija neophodno je osigurati nesmetano odvijanje aktivnosti poduzećima, bez pretjeranog i kompliciranog administriranja i nepotrebnih i suvišnih troškova.

c) Infrastruktura – otvoreno, liberalizirano tržište s izgrađenim tržišnim institucijama koje osiguravaju slobodnu tržišnu utakmicu; razvijena pravna infrastruktura s dobrim zakonom o poduzećima, stimulativnim zakonom o zapošljavanju, antikorupcijskim zakonom itd. Izgrađena prometna i telekomunikacijska infrastruktura, svakako su elementi koji bitno pospješuju vladine napore da privuku strane investicije. Isto tako važna je i educirana radna snaga, koja je voljna se obrazovati za primjenu nove tehnologije i novih tehnoloških procesa.

7. KOJE SU MJERE KOJIMA ĆEMO PRIVUĆI STRANE INVESTITORE?

Mjere za poticanje inozemnih izravnih ulaganja dijele se u 3 skupine: fiskalne, financijske i druge poticaje (Bilas, 2006.):

a) Fiskalni poticaji. U fiskalne poticaje ubrajaju se poticajne porezne mjere kao što su smanjivanje poreza na dobit za FDI pothvate; odgode plaćanja poreza na dobit za određeno vrijeme (porezni poček – tax holiday), smanjivanje određenih poreznih prihoda gdje lokalna vlast ima utjecaja;

b) Financijski poticaji. U financijske poticaje spada odobravanje novčanih sredstava poduzećima za financiranje inozemnih izravnih ulaganja poput gradskih pomoći i subvencija u iznosu dijela troškova ulaganja, subvencioniranih gradskih zajmova, gradskih garancija i garantiranih izvoznih kredita itd.

c) Ostali poticaji. U ostale poticaje ubraja se povećanje profitabilnosti ulaganja nefinancijskim načinima, to su, primjerice, pružanje usluga u vezi s infrastrukturom pod povoljnijim uvjetima (npr. sudjelovanje u investiciji infrastrukture, voda, kanalizacija, itd.)

8. STRATEŠKI KONCEPT(MODEL) PRIVLAČENJA FDI-JA ZA HRVATSKE GRADOVE

1. Korak – Analiza situacije i okruženja
– generalna slika okruženja i generalni trendovi
– analiza trendova FDI u svijetu
– analiza trendova FDI u regiji i konkurentskim (sličnim gradovima)
– analiza ključnih faktora na osnovu kojih su gradovi unatrag nekoliko godina privlačili FDI i koje vrste FDI su to bile

2. Korak – SWOT analiza
(analiza unutarnjih slabosti i snaga, utjecaj ključnih faktora na gradske FDI)

3. Korak – Definiranje ciljeva, odabir ciljnih tržišta – sa kojih tržišta želimo privući potencijalne investitore….ITALIJA, AUSTRIJA, HONG KONG

4. Korak – Kreiranje alternativnih strategija – ulagači su dinamične jedinke, stoga pored odabranih ciljnih tržišta stalno treba razvijati nove strategije nastupa…MOŽDA U NEKIM ALTERNATIVAMA KINA, SINGAPUR..

5. Korak – Definiranje marketing akcijskih programa
Definiranje PROIZVODA – što ćemo ulagačima ponuditi- porezne olakšice, zemljište, infrastruktura,….donijeti Odluke, sastaviti vodič za investitore
Definiranje DISTRIBUCIJE – kako ćemo podijeliti naše materijale, putem sajmova, web servis, osnivanje gradske agencije za privlačenje FDI-ija
Definiranje KOMUNIKACIJE – kanali komuniciranja, PR agencije, direktni kontakti, slanje brošura, sajmovi…

6. Korak – Kontrola i povratna veza-analiza uspješnosti poduzetih programa

» Smanji